-Piše: Milan Mišić
Prisustvo premijera najnovije članice NATO-a na upravo održanom samitu alijanse teško da bi bilo medijski primijećeno da nije bilo njegovog ,,bliskog susreta” sa učesnikom prema kome su bili okrenuti svi medijski reflektori: Donaldom Trampom.
Premijer Crne Gore Duško Marković je već bio stao na svoje (unaprijed određeno) mjesto za zajedničko fotografisanje, kada mu je sa leđa prišao i bez pardona ga odgurnuo američki predsjednik – da bi takođe stao na svoje određeno, podrazumijeva se, centralno mjesto na ,,porodičnoj fotografiji”.
To guranje – koje nije praćeno izvinjenjem (lider najveće sile se ne izvinjava, a Tramp se sigurno ne bi izvinio i da nije predsjednik), postalo je viralno: obišlo je svijet posredstvom Tvitera i drugih društvenih mreža. Dok je Tramp poslije ovog, uslovno rečeno, incidenta popravljao bore na svom sakou, Marković ga je prijateljski potapšao po ramenu, stavljajući time do znanja cijelom svijetu da Crna Gora zbog ovoga neće zaratiti sa Amerikom (niti joj poslati protestnu notu).
Šalu (i cinizam) na stranu, važnije od Trampovog bahatog ponašanja jeste pitanje kako se proveo na svom prvom susretu sa kolegama, koje su ovog puta samit očekivale s manje ili više opravdanim strepnjama? Lider ,,najvećeg vojnog saveza u istoriji” je, naime, od kako je neočekivano pobijedio u predsjedničkoj trci, učinio mnogo da proizvede ,,stratešku neodređenost” oko svrhe i budućnosti Alijanse, koju je prvo proglasio ,,zastarjelom”, a potom se u tom pogledu predomislio.
I ne samo to: ostao je pri početnom uvjerenju da se najveći broj članica NATO-a ,,švercuje”, da ulaznicu za stajanje pod američkim bezbjednosnim kišobranom (sa nuklearnim okidačem) ne plaćaju po pravoj cijeni, insistirajući pritom da se ono što je ,,dug” Americi namiri.
Ne može se reći da su ovaj i drugi nesporazumi između prijatelja na samitu izglađeni. Tramp je ostao pri stavu da razrezana članarina (svaka članica za vojne troškove treba da troši minimum dva odsto od svog bruto nacionalnog proizvoda) mora da se namiruje, ali ono što je evropski dio transatlantskog saveza dodatno unervozilo bilo je njegovo odbijanje da se izjasni o ključnoj odredbi NATO ugovora, koji definiše suštinu njegovog postojanja: o članu 5, koji osnovi princip kolektivne bezbjednosti saveza definiše po musketarskom pravilu: jedan za sve, svi za jednoga.
U članu 5 se kaže da se napad na jednog saveznika smatra napadom na čitav savez, što znači da, primjerice, napad na Crnu Goru predstavlja i napad na Ameriku, Njemačku, Francusku, Veliku Britaniju i sve ostale.
Lijepo zvuči u teoriji, teže ga je zamisliti u praksi, ali princip je princip. Evropski čelnici nisu krili da od Trampa očekuju da nedvosmisleno potvrdi da kao takav ostaje na snazi – ali su se te nade izjalovile.
Očekivalo se da će to učiniti prilikom svečanog otvaranja novog sjedišta NATO-a, odnosno svečanog otkrivanja memorijala 11. septembru – napadu Al kaide na Njujork i Vašington – kada je član 5 prvi put aktiviran: svi saveznici su se tada (2001.) izjasnili da će braniti Ameriku i pridružiti joj se u njenom tim povodom objavljenom ,,ratu protiv terorizma”.
Ono što je propustio Tramp nastojali su da isprave njegovi doglavnici: sekretar za štampu koji je novinarima poručio ,,ne brinite, momci, mi smo sto odsto za član 5”, kao i šef diplomatije Reks Tilerson. To je donekle smanjilo nervozu, ali je nije sasvim otklonilo.
Trampovo insistiranje na parama mnogi su protumačili kao njegovo nerazumijevanje kako savez funkcioniše, to jest da nije sve u parama. Ili možda jeste: od 900 milijardi dolara koliko iznosi zbir vojnih izdataka svih članica NATO (sa Crnom Gorom ili bez nje, svejedno), Amerika namiruje više od 600.
Nije da se saveznici ne trude: 23 od 28 članica su prošle godine povećale svoje vojne troškove, ali i dalje samo tri – SAD, Britanija i Poljska - dostižu ili prebacuju pomenutih dva odsto sopstvenog BDP.
Istina je da se savezu doprinosi i na druge načine, a može se argumentovati i da Amerika od NATO-a dobija baš koliko i plaća – najviše. Alijansa je bila i ostaje poluga njenog prisustva i uticaja u Evropi, koja nije samo ortak u odbrani, nego i glavni ekonomski partner.
Sve ovo je i najznačajniji elemenat u osnovom američkom interesu: da ostane glavna svjetska sila. I da parira Rusiji, koja sasvim sigurno nije ona vrsta protivnika kao što je tokom Hladnog rata bio Sovjetski Savez. Ali Rusija i dalje održava nuklearni paritet sa SAD (pa dakle i NATO), kontroliše jedan dio Ukrajine, anektirala je Krim, radi na tome da obezbijedi sopstvenu ,,sferu uticaja” koja obuhvata i neke zemlje koje su već u transatlantskom klubu i slično.
Kad se podvuče crta, ,,vatreno krštenje” Duška Markovića u Briselu bila je zanimljiva epizoda u suočavanju sa novim realnostima u 68 godina staroj alijansi – da na njenom čelu nije više lider na kakvog je navikla.
(Autor je bivši
glavni i odgovorni
urednik ,, Politike’’)